Home ŽivinarstvoTov pilića Higijena i zaštita od bolesti pilića u tovu

Higijena i zaštita od bolesti pilića u tovu

by admin

Da bi tovljač s uspehom zaštitio tovne piliće od bolesti, mora biti upoznat sa osnovnim pojmovima o nastajanju bolesti i o reakciji obolelih pilića. Isto tako, potrebno je opšte znanje kako najlakše sačuvati piliće od bolesti i kako je s uspehom suzbiti u slučaju da pilići obole. U sledećem izlaganju se iznose neophodni podaci o bolestima, njihovom uzroku i stečena iskustva i znanja o sprečavanju bolesti.

Bolesti i reakcija organizma obolelih pilića

Uzroci bolesti -Pre svega, potrebno je znati od kojih sve bolesti tovni pilići mogu da obole i kako bolesti nastaju. Stara je mudrost da bez uzroka nema ni posledica. Isto tako ni bolesti ne nastaju bez uzroka. Najčešći uzrok bolesti pilića su različiti sitni po zdravlje štetni orgaizmi. Najčešće su oni toliko sitni, da ih nije mogućno videti golim okom, već isključivo pomoću običnih ili specijalnih mikroskopa. Neki sitni, za piliće štetni mikroorganizmi, izazivaju veoma zarazna oboljenja, koja se prenose sa obolelih na zdrave piliće neposredno ili putem mnogih posrednika. Najčešći prenosioci uzročnika bolesti mogu biti vazduh, zagađena hrana ili voda, glodari (miševi i pacovi) , različiti insekti. Isto tako, bolest može da se prenosi i nepažnjom putem prljave odeće i obuće, prljavih ruku ili zagađenih različitih predmeta.

Paraziti su sve vreme tova nešto manji problem po zdravlje pilića, tovljenih na klasičan način, na dubokoj prostirci. Pri tovu pilića na ispustu, paraziti se često jave, i ukoliko se ne sprečavaju na vreme, mogu biti značajan zdravstveni problem.

Razlikuju se spoljašni i unutrašnji paraziti pilića. Spoljašnji paraziti (ektoparaziti) su vaši, buve, šugarci, krpelji. Unutrašnji paraziti (endoparaziti) su gliste i pantljičare (člankoviti paraziti) , koje parazitiraju u organima za varenje (creva i želudac) i organima za disanje (dušnik). Od unutrašnjih parazita su veoma česte i protozoe – kokcidije. Gotovo da su one redovni stanovnici creva pilića. Kada se njihov broj poveća, izazivaju oboljenje poznato kao kokcidioza koja, ako se ne spreči, može biti uzrok velike smrtnosti pilića.

Izuzev protozoa, svi paraziti su višećelijski organizmi, vidljivi običnim okom. Veličine su od nekoliko milimetara do desetine santimetara, čak i mnogo duži (pantljičare) , pa ih je pregledom creva uginule jedinke lako otkriti.

Paraziti se prenose od invadiranih na zdrave jedinke dodirom ili posredno, preko njihovih prelaznih domaćina, u kojima protiče jedna faza razvojnog ciklusa parazita.

Česti uzrok oboljevanja pilića može biti i neodgovarajuća ishrana (nekvalitetne hranljive materije, a posebno smanjene količine vitamina, minerala ili mikroelemenata). Pojedinačno pilići mogu da obole i od organskih nezaraznih bolesti. Doduše, njihov značaj za tov nije veliki.

Pored iznetog, postoji čitav niz uzroka koji sami ne izazivaju bolest ali slabe organizam pilića i stvaraju preduslove da pilići lakše obole. Zajednički naziv za sve ove faktore koji dovode do slabljenja organizma pilića su „faktori stresa”. Najčešći su faktori stresa: prenaseljenost, nedovoljno provetravanje objekta, loši higijenski uslovi, neodgovarajuća temperatura ili vlažnost vazduha, mali hranidbeni ili pojidbeni prostor itd.

Slabljenjem organizma faktori stresa omogućuju da i manje opasni saprofitski mikroorganizmi dobiju patogena svojstva i izazovu bolest, koja se tada lako širi u jatu pilića.

Karakter bolesti i dužina trajanja – Prema svome karakteru bolesti mogu biti zarazne (ako se neposredno ili posredno prenose sa obolele na zdrave jedinke) i nezarazne ako ni neposredan ni posredan način lečenja nije mogućan.

Prema vremenu trajanja, bolesti mogu biti vrlo brzog toka (perakutne) , nekada tako brzog da pojedine jedinke uginu a da se ne zapaze znaci bolesti. S druge strane ima bolesti sa vrlo dugim tokom i za takve bolesti se kaže da su hronične. One mogu trajati nekoliko nedelja, meseci ili duže. Između ove dve krajnosti postoji brzi tok bolesti od nekoliko dana (akutne) ili malo sporijeg toka (subakutne).

Od nekih bolesti oboljevaju samo pilići, dok od drugih samo odrasle kokoši.

Za one bolesti, koje prelaze od obolelih roditelja na piliće, kaže se da se prenose vertikalno (preko inficiranih jaja za nasad na izvedene piliće). A za bolesti, koje se najčešće jave posle dodira obolelih sa zdravim jedinkama, bez obzira na uzrastnu granicu, kaže se da se horizontalno prenose.

Reakcija organizma pilića na bolest – Organizam sa okolinom neposredna komunicira preko kože i sluznica. Zdrava i neprovređena koža predstavlja odličan „bedem” koji štiti organizam jedinke od nepovoljnih spoljašnjih uticaja, materija stranih organizmu i patogenih mikroorganizama. Sluznice koje oblažu organe za disanje, varenje i izlučivanje, kao i sluznice oka, nosa i drugih šupljina, takođe su granični odbrambeni „bedem” organizma prema spoljašnjem svetu. Sluznice, zbog finije građe, su potpomognute čitavim nizom odbrambenih materija. U sluzi, koja pokriva sluznice i služi kao mehanička zaštita, nalaze se mnoge, za mikroorganizme štetne materije, pa čak i antibiotske supstance.

Posebno je zanimljiva odbrambena sposobnost sluznica, zasnovana na specifičnim materijama belančevinaste prirode imunoglobulinima, čiji su proizvodni centri „kasarne za regrutaciju”, poređani oko ulaza u i duž aparata za disanje i varenje i na svim graničnim mestima gde postoji opasnost od infekcije.

Kada uzročnici bolesti, na bilo koji način, dospeju u organizam pilića, nastaje „uzbuna” i najpre u akciju stupaju za mikroorganizme mnoge štetne materije koje organizam, kada je napadnut, proizvodi. Mikroorganizmi se razlažu, sa njihovim sastavom i osobinama se upoznaju odbrambene ćelije – limfociti i počinju da se stvaraju specifične materije koje neutrališu štetne mikroorganizme. Ove specifične materije se nazivaju antitela. Za razliku od ovih antitela, koje imunološki sistem živine stvara kada je napadnut i koja se zovu aktivna antitela, postoje pasivna antitela koja se sa roditelja prenose preko žumanca na piliće, čiji imunološki sistem nije još dovoljno razvijen.

Što je veći broj uzročnika bolesti koji prodru u organizam, utoliko je veći broj stvorenih antitela protiv tih uzročnika, pod uslovom da je u napadnute jedinke razvijen imunološki sistem i da nije oštećen usled nekih bolesti ili uticaja.

Lokalni imunitet se najbrže stvara (već posle 2 do 3 dana) na sluznicama preko kojih nastaje infekcija, ali zato i najkraće traje (oko nekoliko nedelja). Za razliku od lokalnog, opšti imunitet se stvara sporije ali zato znatno duže traje.

Ukoliko je napadnuti organizam ranije stvorio specifičnu zaštitu, što je slučaj u vakcinisanih jedinki, pilići neće oboleti.

Zaštita pilića od bolesti. Zdravstvepa zaštita je veoma delikatan i odgovoran posao. Od njene tačne primene zavisi dobro zdravstveno stanje, smanjena smrtnost pilića u tovu i, uz ukupnost ostalih tehnoloških mera, rentabilna proizvodnja.

Zaštita pilića od bolesti počinje zaštitom roditelja, koji stečenu otpornost prenose preko žumanca jaja na piliće u vidu pasivnih antitela. Ovaj pasivni imunitet ima značajnu ulogu u očuvanju zdravlja pilića u prvim danima života. Pored zaštitne uloge, pasivni imunitet je važan za utvrđivanje optimalnog vremena vakcinacije protiv pojedinih bolesti.

Zaštita zdravlja pilića obezbeđuje se primenom mnogih preventivnih mera, od kojih su najvažnije:

a. Opšta profilaksa ili biosigurnost,

b. Specifična profilaksa ili imunoprofilaksa i

v. Kontrola zdravlja i stanje imuniteta.

Opšta profilaksa ili biosigurnost – Pod pojmom opšte profilakse podrazumeva se čitav niz mera kojima se sprečava unošenje infektivnih uzročnika u jata ili, ukoliko se ovi na neki način unesu u objekat (minifarmu) , preduzimanje mera kojima se ne dozvoljava njihovo širenje po objektu i na okolinu.

Izolacija objekta (minifarme) – U sklopu opšte profilakse najvažnija mera je dobra izolacija objekta (mini – farme) , što se postiže odgovarajućom lokacijom (izvan naselja i daleko od drugih pogona industrijskog živinarstva). Pored pogodne lokacije veoma je važna kontrola prometa minifarme i okoline i kontrola prometa unutar minifarme. Kontrola prometa se postiže ograđivanjem mini farme od okoline ogradom s kapijama i dezinfekcijskim barijerama za osoblje i vozila. Ograda mora da je od čvrste žičane mreže, visine najmanje 2 m i ukopana u zemlju najmanje 30 sm, pričvršćene za betonske ili stabilne drvene stubove. Na taj način se onemogućava ulazak u krug minifarme nepoželjnih lica i životinja.

Ulazak u krug minifarme i sam objekat se dozvoljava samo zaposlenim i službenim licima i vozilima koja su neophodna za snabdevanje, tj. za tok tehnološkog procesa tova. Svaka dobro organizovana minifarma treba da ima, na ulazu u krug, sanitarno – administrativni objekat, u kojem radnici (i službena lica) prolaze kroz dezinfekcijsku barijeru i tuš i, u garderobi se presvlače u radnu odeću i obuću da bi mogli da krugom prođu do proizvodnog objekta. Da bi se sprečilo mešanje administrativnog i proizvodnog osoblja predviđene su zasebne trpezarije (koje komuniciraju preko šubera) i posebni toaleti. Takođe je neophodna, pri ulasku u krug minifarme, dezinfekcija vozila (prolaz kroz odgoarajuću dezinfekcijsku barijeru) , kao i primena ostalih mera predostrožnosti, čija je svrha: ne uneti u minifarmu neki patogeni uzročnik oboljenja pilića.

Pored navedenog potrebno je da pri ulazu u svaki proizvodni objekat bude predviđen sanitarno manipulativni prostor u kojem se nalaze uređaji i sredstva za presvlačenje i dezinfekciju obuće i ruku.

Neškodljivo uklanjanje leševa – Neškodljivim uklanjanjem leševa sprečava se širenje bolesti u objektu (mini farme) ili njeno prenošenje na bližu ili dalju okolinu. To se najbolje postiže spaljivanjem leševa u za tu svrhu izgrađenom krematorijumu ili bacanjem uginulih jedinki u jama grobnicu, izgrađenu za tu namenu.

Deratizacija – Pacovi su često uzrok nastajanja neke zaraze, čije uzročnike, neposredno ili posredno, unesu u krug minifarme. Glodari se brzo množe i velike su štetočine. Zbog toga je potrebno svakodnevno obavljati deratizaciju primenom raznih preparata, vodeći računa da se ovaj posao stručno obavi: postavljaju se odgovarajući mamci po putevima kretanja glodara, uz oprez da ne dođe do trovanja ljudi ili pilića. Najčešće se za trovanje koriste sredstva koja postepeno deluju na organe za stvaranje crvenih krvnih zrnaca, što izaziva anemiju i uginjavanje glodara.

Dezinsekcija – Muve i insekti su mogućni prenosioci pojedinih oboljenja pilića. Radi sprečavanja unošenja uzročnika bolesti ovim putem, potrebno je stalno obavljati dezinsekciju objekta i okoline, a posebno mesta gde se deponuje đubre. Veoma je važno da đubre bude uredno upakovano i suvo radi sprečavanja razvoja larvi muva. Stalno uništavanje larvi muva mogućno je dodavanjem u hranu ili neposredno u đubre sredstava koja ih uništavaju (Larvadeh).

Higijena napajanja – Posebna pažnja se obraća na higijenu napajanja pilića. Na temperaturi u objektu voda se brzo greje, a istovremeno u nju dospevaju razni otpaci hrane i prostirke. To stvara dobre uslove za razvoj mnogih mikroorganizama. Naravno, tako zagađena voda predstavlja opasnost po zdravlje pilića. Poznato je da kvalitet vode zavisi od njenog mikrobiološkog i hemijskog sastava.

U vodi za piće ne sme da bude koliformnih bakterija. Ukupan broj saprofitskih (nepatogenih) bakterija ne sme da pređe 100 mikroorganizama na 100m1 vode. Ukoliko voda ne ispunjava navedene uslove, mora se pre upotrebe hlorisati, ali tako da voda u pojilici ne sadrži više od 1 do 2 ppm slobodnog hlora.

Provera bakteriološke ispravnosti vode se obavlja bar dva puta godišnje.

Hemijski sastav vode zavisi od količine u njoj rastvorljivih soli minerala i gvožđa .

Voda za piće treba da ima pH vrednost od 6 do 8.

Povremenim pranjem pogodnim dezinficijensom, sistem za napajanje pilića se stalno održava u funkcijskom i higijenski ispravnom stanju. Voda za vakcinaciju pilića mora da je potpuno čista bez sadržaja dezinficijensa. Da bi se sistem za napajanje pilića pre vakcinacije demineralizovao, poželjno je da se kroz njega propusti limunska kiselina. Neposredno pre vakcinacije u vodu za piće treba dodati 0, 2% mleka u prahu (posnog – obranog) radi vezivanja ostataka hlora, bakra, gvožđa i dezinficijensa.

Higijena ishrane – Zagađenom hranom je mogućno uneti u jato pilića različiti patogene uzročnike, najčešće salmonele. Na taj način mogućno je inficirati piliće ili izazvati intoksikaciju. Hranu treba pripremiti od kvalitetnih komponenata, nezagađenih gljivicama, čiji metabolički produkti (mikotoksini) štetno deluju na zdravlje pilića i njihovu produkciju.

Radi sprečavanja unošenja u jato pilića putem hrane salmonela ili drugih patogenih mikroorganizama, poželjno je, ukoliko je to mogućno, hranu pripremiti po recepturi bez ribljeg ili mesnog brašna, koji su često nosioci patogenih uzročnika, najčešće salmonela. Nabavljenu hranu u vrećama treba držati na suvom i provetrenom mestu. Ne treba stvarati velike zalihe hrane, jer stajanjem hrana gubi u kvalitetu (smanjuje se sadržaj vitamina i esencijalnih aminokiselina). Dovoljne su zalihe hrane za period od 15 do 20 dana. Ako se hrana iz bilo kog razloga kvasi, treba je odmah dati u manjim količinama, koje će pilići brzo pojesti.

Mere zaštšte pilića od bolesti u ekstenzivnim uslovima tova – U zimskom periodu, odnosno van sezone, nemogućno je držanje i tov pilića na ispustima. U tom periodu treba toviti piliće na klasičan način, držanjem na dubokoj prostirci, u kontrolisanom ambijentu, sve vreme tova. Međutim, u sezoni, za vreme toplih meseci, mogućno je piliće držati i toviti kombinovano: do 4. nedelje uzrasta na dubokoj prostirci i kasnije na ispustima do uzrasta od 12 nedelja. U prvoj fazi tova sprovodi se profilaksa protiv velikog broja bolesti živine, a u drugoj fazi, u ekstenzivnim uslovima, pilići su izloženi, pored ostalih opasnosti (jastrebovi, kopci, lasice, lisice) , većem broju oboljenja, posebno parazitoza. U ovoj fazi tova pilićima na ispustima prete i druge bolesti, kao što su spirohetoze, pastereloza i druge specifične i nespecifične bolesti. Opasnost od navedenih bolesti se povećava korišćenjem jednih te istih ispusta duže vreme.

Sprečavanje mnogobrojnih parazitskih bolesti, izazvanih endo i ektoparazita mogućno je programom zaštite i sredstvima.

Radi sirečavanja pojave spirohetoze potrebno je ispust očistiti od žbunja, na kojima se najčešće zadržavaju krpelji. Dobra je praksa prskanje neposečenih žbunova insekticidima na koje su krpelji osetljivi. Eventualnu pojavu drugih bolesti lečiti primenom resorptivnih antibiotika širokog spektra preko vode za piće.

Uništavanje glodara (miševa i pacova) mora biti sva – kodnevna praksa pri držanju pilića na isnustima, jer su oni česti prenosioci mnogih oboljenja, posebno pastereloze i salmoneloza.

Specifinna profilaksa ili imunoprofilaksa – Radi efikasnog sprovođenja specifične profilakse pojedinih oboljenja tovnih pilića, potrebno je poznavanje, pre svega, njihove etiologije, vremena pojavljivanja, načina širenja, kliničkih znakova, načina dijagnosticiranja, sprečavanja i suzbijanja.

Pored iznetog, potrebno je, radi određivanja tačnog vremena vakcinacije pilića, da znamo njihov imunološki status, odnosno kakvu pasivnu ili aktivnu zaštitu od pojedinih bolesti pilići imaju. Imunološki status se određuje na osnovu ispitivanja krvi pilića i utvrđivanja nivoa pasivnih ili aktivnih antitela za određenu bolest. Na osnovu dosadašnjih iskustava o vrednostima titrova (nivoa) antitela, koja se, kako je već izneto, prenose sa roditelja na piliće, predlaže se program imunoprofilakse, kojeg je mogućno korigovati u zavisnosti od trenutne epizootiološke situacije u regionu, u kojem sa nalaze tovilišta, i imunolokog statusa pilića.

Kontrola zdravlja i stanje imuniteta – Zdravstveno stanje tovnih pilića se kontroliše stalnim praćenjem kliničkih znakova eventualno obolelih jedinki i patoanatomskih i patohistološkim ispitivanjima uginulih ili žrtvovanih obolelih jedinki, uzimanjem uzoraka fecesa ili prostirke i slanja na laboratorijske analize i, shodno dobijenim rezultatima, preduzimanja odgovarajućih mera prema preporuci specijalističke veterinarske ustanove a radi sanacije nastalog stanja.

Radi utvrđivanja stanja imuniteta u odnosu na pojedina oboljenja, uzima se najmanje po 20 uzoraka krvi iz svakog objekta (jata) i šalju se na serološka ispitivanja u specijalističku veterinarsku ustanovu, najranije 14 dana, a najbolje posle 21 dan po obavljenoj vakcinaciji. Rezultati tih seroloških ispitivanja o stanju imuniteta se koriste pri odlučivanju i preduzimanju određenih mera zaštite zdravlja tovnih pilića.

Preporučujemo